IZGUBLJENE ZEMLJE

Naučnici se već dugo spore o mitovima i legendama prema kojima je u davnoj prošlosti bilo tajanstvenih visokociviliziranih kontinenata koji su propali zbog prirodnih katastrofa. Legenda o bajoslovno bogatoj Atlantidi sigurno je najpoznatija, Legendu o Atlantidi svi smo culi vec mali milijun puta, ali uz nju postoje i naucna istraživanja o drugim slicnim mjestima i kontinentima, što je s njima ? Pitam se jesu li kao pricu o Atlantidi, svi culi i za kontinente koji su se zvali Mu, Lemurija ili Atlandija ?

LEMURIJA, IZGUBLJENA ZEMLJA LEMURA…

S više od 20 razlicitih vrsta, lemuri su skupina primitivnih primata koji žive samo na Madagaskaru i nekoliko okolnih otoka. Njihovi su najbliži rodaci galagi i prstaši koji žive u tropskoj Africi, te lorisi na Indijskom potkontinentu i jugoistocnoj Aziji, a svi zajedno spadaju u polumajmune. Pitanje koje si ne postavlja svatko ali zato to cine mnogi zoolozi jest, ali kako objasniti ovu neobicnu i neujednacenu zoogeografsku raspodjelu !? Tokom

1860-ih godina zoolozi su spremno prihvatili Darwinova nacela evolucije i bili skloni vjerovati da su Afrika, Madagaskar, Indija i jugoistocna Azija bile povezane kontinentom koji se nalazio u Indijskom oceanu i na kojemu su obitavali polumajmuni. To romanticno videnje je nastalo jer su naucnici zakljucili da bez tog mosta maleni lemuri ne bi mogli

svladati morsku površinu koja se nalazila izmedu ta dva kontinenta. Naravno nakon toga smatrali su da je taj kontinent poslije potonuo, te su tako polumajmuni ostali izdvojeni na svojim današnjim obivalištima.

Engleski zoolog Philip L. Sclater nadjenuo je tom hipotetskom "izgubljeni kontinentu" naziv Lemurija. Daljnje naucno zanimanje se razvilo 1870-ih, kad je njemacki naucnik Ernst Haeckel tvrdio da je Lemurija bila izvorište ljudske vrste. Danas znamo da je uzrok nejednake raspodjele polumajmuna razdvajanje kontinenata, da su Afrika i Indija nekoc bile cjelina i da su se postepeno prije mnogo milijuna godina razdvojile u ono što danas

gledamo na zemljopisnoj karti. Tako da je ponavljanje teorije o potonulom kontinentu u ovom trenutku suvišno. Zanimljivo je to da prije nego što je otkriveno razdvajanje kontinenata, nekoliko je poznatih okultista prihvatilo Haeckelov stav o Lemuriji kao kolijevci covjecanstva i razvilo svoje jedinstvene i možda pretjerano alternativne teorije o razvoju ljudske vrste.

TEORIJE O KOLIJEVCI ŽIVOTA

Jedna od najpoznatijih teorija koje su nastale o Lemuriji je manje – više bizarna teorija gospode Helene P. Blavatsky, osnivateljice Teozofskog društva. Gospoda Blavatsky tvrdi da je bila u psihickoj vezi s etericnim bicima koja su joj otkrila pravu povijest ljudske vrste koja je zaista zapocela

na Lemuriji. Prema Blavatskoj, Lemuriani su treca od

sedam osnovnih rasa (od kojih svaka prolazi kroz sedam

stadija podrasa) koje su nastanjivale zemlju; a današnje je

covjecanstvo peta rasa. Lemurijani su isprva bili groteskna

bica koja su slicila majmunima, sa tri oka i hemafroditskim

nacinom razmnožavanja jajima. Evoluirali su u naprednije

podrase od kojih su neke otišle na Atlantidu i postala

osnovna rasa. Kraj njene teorije govori kako je Lemurija uništena strašnim vulkanskim eksplozijama, a Atlantida poslije crnom magijom.

Gospoda Blavatsky umrla je 1891. ali su njezini sljedbenici otkrivali daljnje fantasticne pojedinosti, te je tako 22. Maja, 1932. godine, "Los Angeles Times Star" objavio clanak reportera Edwarda Lansera koji je tvrdio da je vidio naseobinu Lemurijana koji žive u zabiti na padinama Mount Shasta u Kaliforniji. Ironicno je to što u stvarnosti Lemurija nije nikad bila ništa do pogrešne pretpostavke nekih zoologa iz devetnaestog stoljeca, ali je danas njezino ime poznatije od imena nekih stvarnih drevnih zemalja.

MUU – ATLANTIDA JUŽNOG PACIFIKA

Još jedna legenda. Još jedna teorija. Uvodne rijeci knjige Jamesa Churchwalda Izgubljeni kontinent ukratko pripremaju teren za ono što ce slijediti; "Edenski vrt nije se nalazio u Aziji, nego na potonulom kontinentu u Tihom oceanu. Biblijska povijest stvaranja, ne potjece od naroda s Nila ili iz doline Eufrata, nego s kontinenta Mua, kolijevke covjecanstva koji je danas potonuo u moru." Eto, tim rijecima pukovnik i istraživac James Churchward zapocinje svoju knjigu The Lost Continent, koja je objavljena 1926. Veliki broj etnologa i geografa sudjelovao je u nastanku toga djela podupiruci

Churchwardovu tvrdnju. Prema njima kontinent je imao oko 64 milijuna stanovnika prije nego što je potonuo u oceanu. S ukupnom površinom od oko 176 milijuna cetvornih kilometara, beskrajno velik Tihi ocean ima više prostora za potonuli kontinent od mnogo manjega Atlanskog oceana, za kojega se drži da na svom dnu skriva nestalu Atlantidu. Medutim, te su tvrdnje, najblaže receno, malo klimave. Vec spomenuta, najpodrobnija dokumentacija o toj zemlji potekla je upravo iz pera (a da ne spominjemo maštu)

bengalskog kopljanika, pukovnika Jamesa Churchwarda. Napisao je cetri knjige o Muu, vecinu krajem 1800-tih, koje nisu tiskane sve do 1926. pod naslovom The Lost Continet – Mu.

MOČNI KONTINENT

Churchwald je tvrdio da mu je svecenik iz hinduskog hrama u Indiji (ili Tibetu, što se svako toliko mijenja u ostalim Churchwardovim knjigama !), pokazao cetiri svete kamene ploce na kojima je bilo uklesano tajanstveno, dotad nepoznato pismo – Naacal, jezik kontinenta Mu. Intenzivno je proucavao pismo sve dok nije otkrio njegovo znacenje i dešifrirao ga, te je tako saznao da je Mu nekoc bio mocan kontinent na kojem je prije 50 milijuna godina nastala ljudska vrsta. Možemo usporediti usput njegov podatak sa paleontološkim dokazima da covjek postoji tek 4 milijuna godina. Mu se prostirao od Marijanskog otocja i Havaja 9600 km na jug, prema otocju Fidži, Tonga, Tahiti i

Uskršnjem otoku, tvoreci tako polinezijski paralelogram. Nastanjen visokorazvijenom civilizacijom od 64 milijuna stanovnika (postojalo je oko 10 rasa, od kojih je arijevska bila dominantna), Mu je bio idilicno carstvo kojime vlada kralj Ra Mu. Kontinent su navodno prekrivale socne livade i plodna polja. Postojalo je miroljubiv životinjski svijet, od kolibrica do slonova. I ni jedna životinja nije bila opaka. Stanovnici Mua, ugladeni i mudri ljudi na kraju su se raselili po cijelom svijetu, poticuci razvoj svih ostalih

civilizacija. Medutim prije nekih 12.000 godina, zajednicko kataklizmicko djelovanje potresa, vulkanskih erupcija i plimnih valova uništilo je ovaj veliki kontinent koji je potonuo na dno Tihog oceana. Ista je sudbina tisucu godina kasnije, zadesila njegovu koloniju na Atlanskom oceanu, Atlantidu. I tako, danas sve što je ostalo od kontinenta Mu su raštrkani polinezijski otoci u južnom Pacifiku. Medutim, skeptici su ubrzo izložili mnoge povijesne netocnosti i anakronizme kojima su obasuli Churchwaldove knjige. One

koji su voljni vjerovati u ovu teoriju, obeshrabruje to što niti jedan istraživac osim Churchwalda, nije nikad vidio Naacalploce. A Churchwald nikad nije tocno odredio hram u kojem se navodno cuvaju.

MU I DALJE LEGENDA

Nažalost, jednako su tako nevjerodostojne tvrdnje drugog zagovaratelja teorije o postojanju Muua, Francuskog lijecnika iz devetnaestog stoljeca, Augustusa Le Plongeona. Augustus je bio prvi koji je iskopao ruševine Maya na meksickom poluotoku Yucatan. Pokušao je prevesti Troano Codex, jednu od samo tri preostale knjige Maya koju nije uništio kršcanski zelot Diego de Landa, španjolski biskup na Yucatanu. Prijevod je bio fascinantan, ali potpuno izmišljena povijest Mua, koja se temeljila na prijašnjem notorno

netocnom prijevodu francuskog ucenjaka Charles-Etienna Brasseura. Danas mnogi naucnici odbacuju Mu kao lakrdiju, ali tko ih zbog toga može okrivljavati ? Godine 1959. pojavilo se izvješce u kojem se tvrdilo da je jedan arheolog u Meksiku pronašao dokumente koje je tamo davno prije ostavio svecenik s Mua. Medutim, vjerodostojnost tog izvješca ozbiljno je poljuljana kad je otkriveno da je ime arheologa, Reesdona Hurdlopa zapravo anagram Rudolpha Rednosea.

ATLANDIJA – DRUGA ATLANTIDA

Tajanstvena knjiga Oera Linda navodna je kronika povijesti sjevernog kontinenta imenom Atlandija, potpuno razlicitog od Atlantide, ali jednako izgubljenog. Smještena uz nizozemsku frizijsku obalu, ta je idilicna zemlja imala suptropsku klimu i ljude koju su dobro i lijepo živjeli sve do 2193. pr.Kr., kad je velika katastrofa uništila otok i vecinu stanovnika. Oni koji su preživjeli otputovali su drugdje i utemeljili neke od svjetski najpoznatijih civilizacija, ukljucujuci staroegipatsku, grcku i indijsku. Ako svi ti podaci

nisu dovoljno radikalni, ima još radikalnijih, primjerice podrijetlo njihove civilizacije kao ogranka civilizacije Atlantide koja je uništena nekoliko milenija prije, frizijski junaci kao izvorni modeli za norveška božanstva, posjet grckog junaka Odiseja, razvijeni numericki

znakovi ne arapskog, vec starofrizijskog podrijetla i korištenje Britanije kao kaznene kolonije ! Ako je njezin sadržaj doista istinit, Oera Linda bi zahtijevala od povjesnicara da ponovno razmotre veliki dio ljudske povijesti. Što dakle znamo o podrijetlu i povijesti ovog revolucionarnog dokumenta ?

OERA LINDA, PODRIJETLO RUKOPISA

Prvi je put privukao pažnju suvremene javnosti 1848. kad je frizijski antikvar Cornelius Over de Linden (T.J. Oera Linda) pokazao rukopis dr. E.Verwijsu, Pokrajinske knjižnice Leeuwardenu u Friziji. Rukopis je napisan na mekanom papiru crnom tintom koja ne sadrži željezo i navodno je prekopiran 1256, otkad se nalazi u obitelji Oera Linda. Verwijs je želio da se knjiga objavi ali kad se obratio frizijkom društvu da sponzorira taj pothvat, bio je odbijen, a rad je nazvan krivotvorinom. Godine 1876. znameniti i poštovani londonski izdavac Trubner & Co. izdao je knjigu s originalnim frizijskim pismom i engleskom verzijom Williama R.Sandbacha (s frizijskog na njemacki preveo ju je dr. J. O.

Ottema, a s njemackog na engleski Sandbach). Moglo se i ocekivati da ce povijesnicari biti jednoglasni u mišljenju i proglasiti rukopis krivotvorinom. Razlikovali su se samo u mišljenju o tome tko je pocinitelj, Cornelius Oera Linda, Verwijs ili obojica zajedno. I tu bi njezina povijest završila, nepoznata, brzo objavljenja pa još jednom zaboravljena, ali ne i za Roberta J. Scruttona koji je ponovno pobudio zanimanje javnosti knjigama Druga Atlantida i Tajne izgubljene Atlandije. Ipak, postojanje Atlandije i putovanje njezinih

preživjelih stanovnika još uvijek nisu naišli na službeno prihvacanje, iako se pojavio rijedak glas potpore u djelu Colina i Damona Wilsona Nerješene tajne : prošle i sadašnje. Pa ipak, koga to iznenaduje ? Svaki rad koji izokrene bilo koje tradicionalno ljudsko shvacanje ljudskog napretka, koji nudi potpuno drukciju povijest svijeta i koji ima nedovoljnu potporu za priznanje, teško da ce akademska zajednica prihvatiti s oduševljenjem. Cak su i pristalice osebujne, ali iscrpno istražene povijesti covjecanstva izložene u knjizi Svijet u sukobu i drugim djelima Immanuela Velikovskog, vrlo sumnjicavi što se tice autenticnosti knjige, a barem se od njih ocekivalo malo simpatije

za djelo koje stavlja na kušnju ortodoksna uvjerenja. Što se tice sveukupno legendi o nestalim kontinentima one se tretiraju upravo isto kao i djelo o Atlandiji, ali samo zato što svi ne vjeruju u takve teorije, iako su neke od njih zaista ponekad i sulude, ne znaci da u njima nema možda neke istine